Genocid nad Rohinjama: Još jedna Srebrenica

10 Septembar 2017
Komentari 0
10 Septembra 2017, Komentari 0
Preko 270.000 pripadnika naroda Rohinja je krajem avgusta i početkom septembra 2017, u samo dvije sedmice izbjeglo iz provincije Rakhajn u Mijanmaru i prešlo u Bangladeš.  Preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, ubijeno je u novom valu državnog nasilja nad ovom mijanmarskom muslimanskom manjinom. Iza ovih napada su ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš… Nad Rohinjama se provodi genocid.
Ko su Rohinje?

Od dolaska vojne hunte na vlast u Burmi 1962. do 2012. traje skriveni genocid nad Rohinjama, a od te godine je vidljiv, nedvojben, iako ga vlasti negiraju, a svijet posmatra šutke. Rohinje već dugo stradaju, a o njima se vrlo malo zna. Ko su oni?

Procjenjuje se da pripadnika naroda Rohinja ima između 1,5 milion i dva miliona, od čega oko 1,1 milon živi u Mijanmaru. Negdje do pola miliona ih živi u Bangladešu, a ostali u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Tajlandu i Maleziji. U Mijanmaru – svojoj maćehinskoj domovini – nisu priznati kao posebna etnička grupa: vlast i danas tvrdi da ne postoji nikakav narod Rohinja, već da se radi o Bengalcima koje je britanska kolonijalna vlast naselila u 19. stoljeću.

Međutim, nauka, historija, objektivne činjenice, međunarodne organizacije za ljudska prava i svjetska politička javnost kažu drugo: Rohinje su poseban narod, autohton u mijanmarskoj provinciji Rakhajn (Arakan). Naselili su se ondje i prije 15. stoljeća, govore zasebnim rohinja jezikom i muslimani su, a etnički su srodni Bengalcima i burmanskim Indijcima. Prema jednom škotskom naučniku koji je u 18. stoljeću izučavao jezike Burme, i samo ime „Rohinje“ na njihovom jeziku znači „starosjedioci Arakana“, ali Rohinje su sklone vjerovati da im ime potječe od arapskog „rahma“, Božiji blagoslov.

Arakan je na zapadu Mijanmara, graniči sa Bangladešom i u vrijeme doseljavanja prvih muslimana u 14. stoljeću, bio je nezavisno kraljevstvo. Arakan, u koji su, prema nekim izvorima prvi arapski izaslanici i propovjednici došli u 9. stoljeću, doživio snažan uticaj islamske kulture. Višestoljetnu koegzistenciju budista i muslimana Arakana krajem 18. stoljeća prekinuli su budistički Burmanci sa juga zemlje: osvojili su Arakan, pobili skoro svo muško muslimansko stanovništvo, a ono što je preživjelo, prognali u Bangladeš. Od tada počinje i više stoljeća traje progon muslimana Rohinja iz Arakana i drugih burmanskih pokrajina.

Mijanmar, domovina-maćeha

Država Mijanmar je kod nas, a i u svijetu, poznatija po starom nazivu Burma. Oba su naziva izvedena od imena naroda Bamara, ili Burmanaca. Ime Mijanmar, koje nosi od 1989, osporava se i u samoj ovoj državi, ali ga je u svijetu većina država i medija prihvatila. Izuzetak su Britanci, Kanađani i Amerikanci koji još ustrajavaju na imenu Burma, čime su se suprotstavljali vojnoj hunti koja je na vlasti. Stvari se sada mijenjaju, i Zapad se, u nastojanju da dobije pristup značajnim prirodnim resursima ove zemlje, približava vladajućoj kliki, zbog čega je, vjerovatno, i izostala oštrija reakcija na nasilje koje nad muslimanima provodi Mijanmar.

Burmanci su se u dolinu rijeke Iravadi, koja je bila i jest geografska, ekonomska i kulturna kičma ove zemlje, naselili u 9. stoljeću. Njihov jezik i kultura, a i religija koju su prihvatili – teravada budizam – postali su dominantni u zemlji koja je danas etnički, kulturno i religijski vrlo šarolika: oko 135 etničkih grupa živi i 108 različitih jezika se govori u Mijanmaru. Većina etničkih grupa sljedbenici su budizma. Od preko 50 miliona stanovnika ove zemlje, budista je oko 80 procenata, kršćana oko sedam, muslimana četiri procenta. Iako je u dalekoj burmanskoj prošlosti hinduizam bio većinska religija, danas je u Mijanmaru svega dva procenta pripadnika ove religije.

Burma je prošla stogodišnji period britanske kolonijalne uprave, okončan 1948. godine. Nezavisnost je stekla 1962, a od tada je na vlasti vojna hunta. Generali su se 1988. samo politički maskirali u Burmansku socijalističku partiju i vladali u jednopartijskom sistemu po uzoru na sovjetski. Burmu, zemlju bogatu dragim kamenom, naftom i gasom, korumpirana vlast, izolacija i godine stagnacije doveli su među najsiromašnije zemlje Jugoistočne Azije.

Međutim, ono po čemu je Mijanmar već duže vrijeme poznat, ili bolje reći ozloglašen, je grubo kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji. Prinudni i dječiji rad, porobljavanje i trgovina ljudima, oduzimanje zemlje i prava na kretanje, uskraćivanje državljanstva, nepriznavanje etničke pripadnosti, te seksualno ropstvo je nešto što decenijama pogađa Rohinje. Obespravljenost i zločini protiv Rohinja takvih su dimenzija da se u procjenama međunarodnih organizacija za ljudska prava gotovo jednoglasno oni označavaju kao „najprogonjeniji narod na svijetu“.

Najprogonjeniji na svijetu

Država Burma je svoju politiku etničkog čišćenja ozakonila 1982. Zakonom o državljanstvu, po kojem Rohinje ne smatra svojim državljanima. U njihovim izvodima iz matične knjige rođenih ne može stajati mjesto rođenja i oni praktično ne mogu dobiti državljanstvo Mijanmara. Postaju ljudi bez domovine.

Da bi prijavili rođenje ili smrt člana porodice, Rohinje plaćaju posebne takse. Da bi se vjenčali moraju dobiti dozvolu vlasti; iznosi tih taksi su toliki da ih tjeraju u susjedni Bangladeš da se tamo vjenčavaju, ali ni Bangladeš nije baš obećana zemlja. U Mijanmaru su samo Rohinje za svoje posjede plaćale tako visoke poreze da su vrlo brzo postajali bezemljaši.

Vojni režim Mijanmara već decenijama zabranjuje Rohinjama da izaberu mjesto življenja. Da bi otputovali iz sela u selo, do grada, Rohinje su morale pribavljati posebna odobrenja; pravo na kretanje im je iz godine u godinu sve više ograničavano, tako da je postalo gotovo nemoguće zaposliti se i raditi, dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć, itd. čime je Mijanmar prekršio više članova Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Rohinjama je uskraćivano i pravo na obrazovanje: učenici i studenti su odustajali od daljeg školovanja ili pokušavali otići iz zemlje. Medrese su zatvarane i spaljivane.

Prinudni rad je u Mijanmaru uobičajena praksa, ali je u slučaju Rohinja poprimio forme koje graniče sa robovlasničkim odnosom države prema toj manjini. Država 1990‑ih pravi još jedan cinični potez u projektu raseljavanja Rohinja: gradi (kao po uzoru na izraelska ilegalna naselja) tzv. „sela po modelu“, namijenjena za naseljavanje budista-Burmanaca. Ta su sela na vlastitoj zemlji koju im je konfiskovala država, prinudnim radom gradile sâme Rohinje! Država im je oduzela i obradivu zemlju i dodijelila budističkim porodicama koje je naselila u ta sela. Država im je oduzela gotovo sva prava.

Skriveni genocid

Burmanske vlasti već dugo raspiruju mržnju protiv Rohinja i otvoreno su vršile pritisak na njih da se iseljavaju. Čak je i predsjednik Mijanmara, Thein Sein, pozivao „ilegalne“ Rohinje da se iseljavaju u „treće zemlje“. Kao tamnoputiji od budističkih Burmanaca, bili su i rasno su stigmatizirani, pa su zapravo meta i islamofobije i rasizma.

Da Rohinje smatra nečim tuđinskim, a ne svojim narodom, vlasti Burme su nagovijestile 1978: u operaciji etničkog čišćenja, vođenoj kao vojna operacija Kralj Zmaj, u Bangladeš je prognano više od 200.000 Rohinja. U drugom velikom etničkom čišćenju 1991. (operacija Čista i lijepa država) u Bangladeš prebjeglo 250.000 Rohinja.

Sistematsko državno nasilje nad Rohinjama je 2012. doseglo tačku usijanja. Svijet tada saznaje za smaknuća bez suđenja, proizvoljna hapšenja i mučenja, silovanja trudnica, rušenja džamija, grobalja i vjerskih škola, masovne grobnice, deportacije – za zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje.

Prema podacima UNHCR‑a, od januara do marta 2014. je „prokrijumčareno“ preko 87.000 Rohinja u Indoneziju i Maleziju. I oni su bili izgladnjivani, zlostavljani, čak i zarobljavani u Tajlandu, odakle su krijumčari za njih tražili otkupninu.

U maju 2015. svjetski mediji su prenosili su priče i slike „ljudi s broda“ – naziv koji su novinari skovali za oko 25.000 prognanika iz Mijanmara i Bangladeša koji su na emigrantskim brodovima preko Malajskog prolaza i Andamanskog mora pokušali izbjeći strašnim sudbinama svojih sunarodnika i dospjeti nadomak luka nade u Indoneziji, Maleziji ili Tajlandu. Međutim, ostali su zarobljeni na brodovima, bez vode, bez hrane, bez lijekova, bez pomoći i – bez mogućnost da se bilo gdje iskrcaju. Iako su primile dosta prognanika, zemlje u koje su se prognanici zaputili odbile su prihvatiti sve njih i to je bila jedna od najstrašnijih izbjegličkih kriza novijeg vremena.

Istrebljenje

Novi val etničkog čišćenja uslijedio je nakon napada sigurnosnih snaga Mijanmara 25. avgusta ove godine (prema njihovim informacijama, nakon sukoba sa militantima Rohinjama). Sada su Rohinje dovedene do ruba istrebljenja: preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih je ubijeno, sela su sravnjivana sa zemljom, a pokrenut ogromni val izbjeglica. Njihov broj u Bangladešu, prema procjeni medijske mreže PressTV, možda je i pola miliona.

Većina ih je, oko 270.000, u izbjegličkim kampovima, prenapučenim, bez osnovnih uvjeta za život, sa nedovoljno hrane, bez medicinske skrbi, a UN već objavljuje da nema resursa da im svima pomogne. Bangladeš, ionako siromašna zemlja, počinje vraćati izbjeglice sa granica, a oni sa druge strane nailaze na minska polja, koja Mijanmar ubrzano postavlja da spriječi povratak prognanih.

Neki su na „ničijoj zemlji“ između Mijanmara i Bangladeša, bez vode, bez ičega, u bespućima džungle i močvara, u strahu. Neki plaćaju (za njih ogromnim svotama novca) da ih ilegalni čamci prevezu preko rijeke Naf, u kojoj se već utopilo najmanje šestoro djece. Oko 400.000 ih je u zoni sukoba u Mijanmaru, a sprema se još veća vojna operacija snaga sigurnosti sa ciljem novog etničkog čišćenja.

Vlasti Mijanmara, koje duže vrijeme uskraćuju pravo međunarodnim organizacijama da dostave humanitarnu pomoć Rohinjama, a medijima na informacije, tumače nasilje koje vrše nad ovim ljudima kao vojnu reakciju na napade Arakanske armije za spas Rohinja (ARSA) i, po ustaljenom obrascu svog ponašanja, licemjerno prebacuju krivnju na žrtve.

Daleko je svijet

Reakcije na stradanja Rohinja 2015. godine uglavnom su dolazile od muslimanskih zemalja, najemotivnije iz Afrike, a zapadnoafrička zemlja Gambija se ponudila da primi sve tadašnje izbjeglice. Tada je međunarodna zajednica uglavnom šutjela, australijski premijer je čak rekao, iskreno, koliko i bešćutno, da neće uraditi ništa. I u prvoj dekadi septembra 2017. međunarodna zajednica je na nove patnje ovog naroda reagirala mlakim osudama, eufemistiki nazivajući genocid „pretjeranim vojnim odgovorom vlasti“. Ekonomski interesi uzimaju ulogu i svjetske sile kao da podržavaju vlast, a, prema riječima Tun Khina, Rohinje i britanskog aktiviste, neke i pomažu mijanmarsku vojsku obukom i opremom, čime podstiču dalje državno nasilje i genocid.

Tužna je činjenica da zločine protiv Rohinja nije osudila mijanmarska disidentkinja i dobitnica Nobelove nagrade za mir, danas mijanmarska ministrica vanjskih poslova, Aung San Suu Kyi. Njenu šutnju su kritikovali nobelovci Dalaj Lama i Desmond Tutu, HRW, kao i brojni svjetski mediji. Još tužnije je što je svoju dugogodišnju šutnju ova višegodišnja zatočenica tamošnjeg režima zamijenila odbranom tog istog režima. Zbog nečasne uloge u svim ovim zbivanjima, neke međunarodne organizacije su pokrenule peticiju da je joj se Nobelova nagrada oduzme.

Zbog duge zabrane pristupa medijima koje je nametnula mijanmarska vlast, informacije u svijet idu sporo, opterećene stereotipima o „miroljubivim budistima“ i „agresivnim muslimanima“. Kao da im nije dovoljno nepravde naneseno, među prave slike i priče o stradanjima Rohinja, metodama specijalnog medijskog rata protiv ovog naroda, umeću se lažne, koje onda, kako bi to Samuel Totten rekao, poricatelji genocida koriste kao argument „laž u jednoj stvari, laž u svemu“. Međutim, iako je genocid nad Rohinjama dugo bio skriven, sada je očigledan.

Muslimanski svijet i 2017. diže glas: traži da se genocid odmah zaustavi i poziva međunarodnu zajednicu da pošalje mirovne snage u Rakhajn. Muslimani širom svijeta, ponajviše u Aziji, organiziraju proteste i pomoć izbjeglim Rohinjama. Turska je ponudila najkonkretniju pomoć, prikupivši dosad 70 miliona dolara i poslavši 10.000 tona pomoći. Bosna i Hercegovina je pokrenula niz akcija pomoći, a Islamska zajednica BiH osniva Odbor za pomoć narodu Rohinja. Na dublju empatiju bi nas trebalo podstaknuti i nedavno historijsko iskustvo genocida nad Bošnjacima i napuštenosti od međunarodne zajednice, koje je zastrašujuće slično onome što se sada dešava Rohinjama. Borci za njihova prava iz Evrope i nazivaju to „novom Srebrenicom“.

Hronologija stradanja Rohinja
kraj 18. stoljeća Burmanci-budisti sa juga zemlje pobili skoro svo muslimansko stanovništvo Arakana.
Drugi svjetski rat Poslije povlačenja Britanaca iz Burme, Japanci, skupa sa Burmancima, ubili u masakrima, mučili i silovali na hiljade Rohinja.
1978. U etničkom čišćenju (operacija Kralj Zmaj) koje je pokrenula država Burma 207.172 Rohinja prebjegli u Bangladeš.
1991-1992. U novom valu etničkog čišćenja (operacija Čista i lijepa država) u Bangladeš prebjeglo 250.000 Rohinja.
2012. Prema podacima Human Righst Watcha, ubijeno 167 i raseljeno 140.000 Rohinja.
2013. Ubijeno desetine muslimana, raseljeno oko 14.000.
2014. Budisti, stanovnici i policija u Du Che Yan Tar selu ubili 40 Rohinja, muškaraca, žena i djece. Prema podacima UNHCR‑a, na emigrantskim brodovima za Maleziju i Indoneziju prokrijumčareno, odvezeno u Tajland, pa zlostavljano oko 87.000 Rohinja.
2015. Brodovima prema Maleziji, Indoneziji i Tajlandu krenulo 58.000 Rohinja i drugih burmanskih muslimana. Za oko 25.000 prognanika, na šest brodova, odbijeno iskrcavanje – bez vode, hrane i lijekova prošli najgoru izbjegličku krizu novijeg doba.
2017.

kraj avgusta i početak septembra

U provinciji Rakhajn (Arakan) ubijeno preko 1.000 ljudi, spaljeno na desetine sela, iz Mijanmara izbjeglo najmanje 270.000 Rohinja muslimana, uglavnom u Bangladeš.

Autorica teksta: Azra Mulović

 

Upisivanje komentara onemogućeno.