Oni nisu pali s neba

13 Septembar 2015
Komentari 0
13 Septembra 2015, Komentari 0

Na Zapadu se o onome što izbjeglice tjera u bijeg ne govori jer bi se razotkrila sramna šutnja i ignorisanje njihove patnje daleko od obala i granica Evrope.

Piše: Muhamed Jusić

Izgleda da je Evropa izbjeglice iz Sirije i Iraka od kojih su mnogi svoje kuće napustili prije tri godine primijetila tek kad su došli na njene granice. Tek i površna analiza svjetskih, a naročito evropskih medija, pokazuje kako je najveće pitanje čitave krize postalo ono o načinu na koji će evropska birokratija reagovati na ovu humanitarnu katastrofu i koje će političke opcije ojačati svoju izbornu bazu.

O tome ko su muškarci, žene i djeca koji hiljade kilometara prelaze pješice da bi se domogli bogatih evropskih država spremnih da ih prihvate, niko ni riječi.

Rijetke su individualne priče o njihovoj patnji i onome od čega bježe i kroz šta su prošli. O njima se govori samo kao o brojevima i to pomaže da ih se dodatno dehumanizira. Izuzetak su tek dvije stravične slike, ili snimke, koje su tek nakratko potresle uspavani i uljuljani „civilizirani svijet“; one trogodišnjeg utopljenog Aylana Kurdija na turskoj plaži  i snimke na kojoj neka tamo ksenofobična nazovi novinarka udara djecu izbjeglice u Mađarskoj i podapinje nogu čovjeku koji u naručju nosi dijete.

Sirija, Izbjeglice

Rijetke su individualne priče o njihovoj patnji i onome od čega bježe i kroz šta su prošli [EPA]

Ali izbjeglice nisu pale s neba, iako nam se na osnovu pisanja globalnih medija čini da jesu. Na Zapadu se o onome što izbjeglice tjera u bijeg ne govori jer bi se razotkrila sramna šutnja i ignorisanje njihove patnje daleko od obala i granica Evrope. A ako bi se baš udubili u korijene problema i sukoba uvidjeli bismo da mnogi centri moći sa tog istog Zapada, ali ne samo oni, imaju svoje prste upetljane u sve od čega ovi jadnici danas bježe. I ne samo to nego je broj primljenih izbjeglica obrnuto proporcionalan njihovoj umiješanosti u sukobe u Siriji i Iraku.

Nastavak „ratnih napora“

Zemlje koje najviše oružja, novca i vojnih savjetnika šalju na jednu, drugu ili ko zna koju zaraćenu stranu u Siriji, pa i Iraku, skoro da na svojoj teritoriji nemaju niti jedne izbjeglice.

Ako ih i pomažu kao što to čine neke bogate zaljevske zemlje onda je to novcem i daleko od vlastitih granica i to se može razumjeti samo kao nastavak „ratnih napora“.

Bolesno je slušati apologete režima koji „skupoćom u Zaljevu“ opravdavaju činjenicu da nijedan izbjeglica nije dobio utočište u tim zemljama, istim onim koje su vodile svoje vlastite proksi-ratove kako protiv pro-iranskog režima u Damasku tako i protiv opozicionih skupina povezanih sa Muslimanskom braćom ili militantnim ekstremistima koji nisu bili po njihovoj volji.

Teško je provjeriti koliko je istine u tvrdnjama osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea koje je iznio u svojoj novoj knjizi “The WikiLeaks Files” a prema kojima su Sjedinjene Američke Države planirale svrgnuti vladu Sirije mnogo prije početka pobune 2011. godine.

U intervjuu za Russia Today Assange je predstavio poglavlje o Siriji, koje se bavi događajima iz 2006. godine i telegramom koji je poslao tadašnji američki ambasador u Damasku William Robak, a odnosi se na plan za svrgavanje režima predsjednika Bashara al-Assada u Siriji.

“Plan je bio da se koristi veliki broj različitih faktora za stvaranje paranoje unutar sirijske vlade, putem pretjerivanja i straha od državnog udara”, rekao je tim povodom Assange, a prenijele svjetske agencije. Dodao je da je najozbiljniji dio plana bio podsticanje tenzija između šiita i sunita.

Konkretno, to je značilo da se šire lažne glasine kako Iran pokušava preobratiti sunite, kao i da se radi sa Saudijskom Arabijom i Egiptom kako bi se stvorila percepcija koja će otežati utjecaj Irana, kao i utjecaj sirijske vlade na stanovništvo.

Teško da će se u skorijoj budućnosti doznati prava istina o tome šta se sve dešavalo i šta se dešava u i oko tog dijela svijeta, i kakvu su ulogu imali mnogi svjetski i regionalni centri moći ali je valjda i pticama na grani jasno da ISIL-a i Al Qaide nije bilo u Iraku ni Siriji dok im neokonzervativci iz administracije Georga Busha, uz svestranu pomoć svog evropskog saveznika oličenog u vladi britanskog premijera Tonya Blera,  nisu odlučili na tenkovima izvesti demokratiju.

To je otvorilo prostor za destabilizaciju Iraka, a zatim i Sirije. Taj vakuum su iskoristili nasilni ekstremisti iz čitavog svijeta koji su se u početku uz podršku vlasti u Damasku i Teheranu borili protiv Amerikanaca da bi se nakon što su se ovi povukli okrenuli protiv svojih dojučerašnjih taktičkih saveznika.

Dok su ubijali Amerikance podržavali su ih iz Irana i Sirije preko čije teritorije su slobodno putovali, kada su počeli ratovati protiv prošiitskih režima u tim istim zemljama počeli su ih kao borce za demokratiju podržavati iz Amerike i sa Zapada. Sada svi peru ruke od njih i koriste ih kao opravdanje za vlastite ratove i borbu za prevlast u regionu. Zato se danas nikako ne mogu amnestirati od odgovornosti svi oni koji su na bilo koji način učestvovali u ovoj avanturi Busha Mlađeg.

Kako zaustaviti rat 

Ali ni Assangovi današnji pokrovitelji i zaštitnici iz Kremlja se ne mogu pohvaliti svojom ulogom u Siriji. Bez njihove podrške davno kompromitovanom i u jednom trenutku skoro svrgnutom režimu Bashara al-Assada on ne bi nastavio ubijati civile bojnim otrovima i buradima napunjenim eksploziovm. Teško da bi se bez te podrške na koju je Bashar mogao uvijek računati mirne demonstracije Sirijaca na koje je režim uzvratio nezapamćenom brutalnošću eskalirale u otvoreni rat. I danas Rusija dajući podršku takvom režimu zarad vlastitih geopolitičkih interesa samo produbljuje sukob. To nas je sa posljednim raspoređivanjem ruskih vojnika i vojnih savjetnika i navodno građenje baza u Siriji dovelo na ivicu otvorenog sukoba koji sve više liči Vijetnamu gdje su Amerikanici i Rusi već jednom preko svojih zastupnika odmjeravali snage.

Dobro bi bilo upitati i druge Basharove saveznike iz Teherana šta su oni učinili za sirijske izbjeglice i koliko su ih, ako su ovi upošte spremni bježati u zemlju koja bezrezervno podržava režim koji od godinama nemilosrdno ubija i progoni, primili. Lista svih onih koji su na jedan ili dugi način, manje ili više, učestvovali u progonu Sirijaca bi se odužila i svi oni snose odgovornost za sve što se dešava.

Zato pravo pitanje danas treba biti ne kako zaustaviti izbjeglice nego kako zaustaviti rat od kojeg bježe i kako natjerati svjetske moćnike da Sirijce ne koriste kao topničko meso u svojim globalnim igrama moći. Najlakše je iživljavati se na onima koji spašavajući gole živote odluče da ne žele više biti dio tih zakulisanih igara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Upisivanje komentara onemogućeno.