PRIKAZ: Islamofobija-pojam, pojava, odgovor

Opis izdanja

Autor
 Mato Zovkić
Godina izdanja
 2015.
Kategorija
Izdanja BOS
Sredinom mjeseca juna 2014. godine iz štampe je izašla knjiga u izdanju El-Kalema i Centra za napredne studije pod naslovom „Islamofobija: pojam, pojava, odgovor“. Ovdje donosimo prikaz spomenute publikacije pisan perom istaknutog katoličkog teologa i umirovljenog profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu prof. Mate Zovkića. Prikaz je objavljen u naučnom časopisu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Vrhbosnensia čije je temeljno usmjerenje međureligijski dijalog i ekumenizam.

Zbirka članaka o bezrazložnom strahu od muslimana u državama s pluralnom demokracijom

Ahmet Alibašić – Muhamed Jusić (ur.), Islamofobija – pojam, pojava, odgovor. Sarajevo: Centar za napredne studije – El-Kalem, 2014., 585 str.

Priređivači u predgovoru ističu da je pojam islamofobije relativno nov u sociologiji, politici i međureligijskom dijalogu, ali raste fenomen ocrnjivanja muslimana u državama pluralne demokracije kao što su: SAD, Britanija, Njemačka, Nizozemska, Švedska, Norveška. Objavljivanjem ove knjige žele pružiti kvalitetnu podlogu za razumijevanje islamofobije.

Knjiga se sastoji od 47 kratkih studija koje su nastale na engleskom između 1998. i 2012. Podijeljena je u tri odsjeka: pojam (str. 17-141, 10 priloga), pojava (str. 145-462, 26 priloga), odgovor (str. 465-581, 12 priloga). Autori su uglavnom društveni djelatnici i sveučilišni profesori u SAD-u i Britaniji koji svoje refleksije nude na temelju socioloških istraživanja, a stalo im je da se postojeće napetosti između muslimana i drugih građana u pluralnom svijetu ne raspiruju, nego smiruju i budu poticaj na uklanjanje uzroka, bili oni stvarni ili napuhani. Ovdje mogu dati uvid u neke od radova uvrštenih u taj zbornik.

Abdool Karim Vakil, koji je utemeljitelj Islamske zajednice u Portugalu, savjetnik portugalskog Ministarstva pravde za pitanja religijske slobode i predavač povijesti na Kraljevu koledžu u Londonu, svoj rad „Tko se boji islamofobije“ objavio je izvorno u Thinking Trough Islamophobia: Global Perpective (Priredio zajedno sa S. Sayyidom, London, 2010.). Skreće pozornost da se izraz „islamofobija“ službeno pojavio u Velikoj Britaniji u studiji o britanskim muslimanima u toj većinski kršćanskoj državi god. 1997. Za njega je važnija svijest o rasizmu u odnosu na muslimane kao manjinu u europskim državama nego sam naziv. Očekuje da se „prepozna i prizna postojanje rasnog žigosanja muslimana, kriminalizacija muslimanske omladine ili delegitimiranje muslimanskog ženskog faktora“ (127).

Cris Allen je britanski sociolog koji je od Europskog centra za praćenje rasizma i ksenofobije dobio, zajedno sa Jorgen S. Nielsenom, zadatak da provjeri stanje islamofobije u EU-u nakon terorističkog napada u New Yorku 11. rujna 2001. Njihov izvještaj objavljen je u svibnju 2002. God. 2010. priredio je sociološku disertaciju o islamofobiji u Britaniji, a 2012. zamoljen je da se pridruži radnoj skupini koja istražuje protuislamsku mržnju. U ovom zborniku objavljena su četiri njegova rada:

-Islamofobija: od pojednostavljivanja do zanemarivanja (str. 59-73);

-Islamofobija: nova ideologija za medijsku generaciju (75-107);

-Prema novoj definiciji islamofobije (109-118);

-Kratka povijest suvremene islamofobije prije 11. rujna 2001. godine (191-208).

U prvome od ovih priloga predlaže da se ne zanemaruje ružna pojava u britanskom društvu bezrazložnog sumnjičenja i optuživanja svih muslimana koji tamo žive. Žrtve sve šireg dometa islamofobije ne mogu čekati još jedan decenij da bi je svi prepoznali. U drugom upozorava na bolesno generaliziranje pojedinih terorističkih činova na sve muslimane u bilo kojoj zemlji pluralne demokracije. Takvi su ideolozi Britanske nacionalne partije te neki pojedinci poput talijanske novinarke Oriane Fallaci za koju su svi muslimani „nepopravljivo drugi“. U trećem analizira izvještaj zaklade Runnymede iz god. 1997. o britanskim muslimanima i islamofobiji te na temelju toga predlaže definiciju islamofobije u znanstvenim krugovima. U četvrtom odgovara na pojednostavljivanje predrasuda protiv muslimana krilaticom: „Zaustavite terorizam pa će islamofobija biti zaustavljena!“. Navodi studije znanstvenika koji su otkrili da su i prije terorističkog napada u New Yorku god. 2001. postojale predrasude protiv muslimana i islama. Liječenje tih predrasuda je izazov za sve ljubitelje trajnog mira i pravde u svijetu.

Marko Atilla Hoare je sin hrvatske ljevičarski usmjerene novinarke Branke Magaš i britanskog prevoditelja Qintina Hoarea, povjesničar koji je doktorirao pod vodstvom Ive Banca na Yale Universityju i bavi se bivšom Jugoslavijom. God. 2007. objavio je u Londonu na engleskom „Povijest Bosne“ i suradnik je Bosanskog instituta u Londonu. On je autor dvaju priloga:

-Je li islamofobija ekvivalent rasizmu ili antisemitizmu (135-141);

-Anders Behring Breivik, Balkan i nova evropska krajnja desnica. Istraživanje balkanske inspiracije norveškog teroriste (449-451).

U prvom predlaže razlikovanje religijskog od rasnog antisemitizma te smatra da je religijska autonomija kršćana u Osmanskom Carstvu postala temelj kasnijoj etničnosti (pravoslavci su „postali“ Srbi, katolici Hrvati). U Bosni turskog vremena „Sefardi su slijedili opći bosanski obrazac po kojemu su različite religijske zajednice izrasle u različite nacionalnosti“ (137). Prema njemu, Albanija i Hrvatska primjer su sličnosti antimuslimanskih i antižidovskih predrasuda jer su obje vrste predrasuda „uperene protiv etničke grupe čije je porijeklo u religijskoj različitosti: muslimani su pogođeni i progonjeni i kao tuđinska etnička grupa – poput Židova – a ne samo kao religijska zajednica“ (139). Protumuslimansko raspoloženje u Srbiji prilikom raspada Jugoslavije nije izviralo iz straha da će muslimani silom nametati islam, nego da će „brojno nadmašiti Srbe i pretvoriti ih u manjinu u vlastitoj zemlji“ (140). Neopravdanost islamofobije kod nekih zapadnjaka i kršćana Balkana smatra tim paradoksalnijom što „bosanski muslimani i kosovski i Albanci spadaju među najsekularnije muslimanske narode na svijetu“ (141). U drugom prilogu pokazuje kako se norveški terorist Anders Breivik pri ubijanju 68 nevinih mladića i djevojaka 22. srpnja 2011. kasnije na sudu opravdao borbom protiv imigranata koji su navodno opasnost za evropsko i zapadno društvo. Prema ovom autoru, „desničarska islamofobija, islamizam, antiimigrantski rasizam i moderni antisemitizam su, svako na svoj način, izraz jedne općenitije reakcije na modernost i odbacivanje onog što modernost predstavlja“ (451). Za njega je Breivik nagovještaj trenda pa je antiimigranska krajnja desnica unutarnja prijetnja broj jedan za zapadnjačke vrijednosti.

Zanimljiv je prilog južnoafričkog muslimasnkog autora Ebrahima Rasoola „Tri vijeka južnoafričkih muslimana. Iz čeljusti islamofobije do radosti jednakosti“ (387-400). Muslimane različitih etničkih identiteta tamo su silom dovodili nizozemski kolonizatori iz malajskog arhipelaga i južne Indije te ih činili fizičkim radnicima i trgovcima. Vlastodršci i podupiratelji aparthejda smatrali su islam subverzivnom ideologijom. U procesu uklanjanja nasilničkog režima i razvoja prema demokraciji muslimani su se pitali: „Kako upravljamo ravnotežom između bivanja drukčijim u aspektima našega identiteta i bivanja istima u našem iskustvu ugnjetavanja?“ (391). Autor je ponosan što je islam u vrijeme kolonizacije i nasilničkog režima držao prezrenu zajednicu na okupu osiguravajući svojim sljedbenicima identitet, duhovnu hranu i jezik. Nakon demokratizacije muslimani se integriraju u južnoafričko društvo kao jednakopravni i povlače se od nasilja koje se govori i čini u ime islama. Autor zaključuje: „Mi postajemo učesnici u onome što stvara istinski strah od islama i muslimana tada kada jednoglasno ne osporimo islamstvo takvih djelovanja i retorike“ (400). Uključivanjem u pluralno društvo muslimani Južne Afrike imuniziraju sami sebe protiv islamofobije i anitiislamske mržnje.

Ekmeleddin Ihsanoglu, generalni tajnik Organizacije za islamsku suradnju, koji se kao istraživač bavi kulturnom razmjenom islama i Zapada, napisao je prilog „Islamofobija i terorizam: zapreke kulturi mira“ (465-468). Žali što ocrnitelji islama negiraju sržne vrijednosti islama kao što su mir, saosjećanje i tolerancija te što „zla i opaka djela, koja je počinila šaka zabludjelih i kriminalu sklonih pojedinaca, pripisuju cijeloj populaciji muslimanskog svijeta“ (466). Ističe da su zločinci u ime islama neprijatelji istinskih muslimana te predlaže temeljito i svima dostupno obrazovanje kao lijek za to. Slično misli Anas al-Shaikh-Ali u prilogu „Islamofobični diskurs prerušen u likovnu umjetnost i književnost. Borba protiv mita kroz progresivno obrazovanje“ (469-500). Izlaganje je održao god. 2006. na konferenciji o državljanstvu, sigurnosti i demokraciji koju su organizirale različite organizacije Britanije i Turske. On za zapadne čitatelje iznosi kratku povijest izrugivanja islama u književnim i likovnim djelima. Uvjeren da obrazovni sustavi spremaju buduće učitelje, političare, umjetnike i medijske djelatnike, predbacuje europskim školama i fakultetima da su previše europocentrični te da ignoriraju široku kulturnu i etničku raznolikost.

Claude Salhani, ekspert za sukobe na Bliskom Istoku, u prilogu „Problem su automatske reakcije i kontrareakcije“ (529-533) žali što je predsjednik Bush u prvim reakcijama nakon terorističkog napada u New Yorku upotrijebio izraz „crusade“ (križarski rat) i time dao povod za bujicu optužbi na nevine muslimane. On donosi tekst Fetve koju su izdale 28. srpnja 2005. muslimanske organizacije Sjeverne Amerike. U njoj doslovno stoji: „Islam strogo osuđuje vjerski ekstremizam i korištenje nasilja protiv nevinih ljudi. U islamu nema opravdanja za ekstremizam ili terorizam. Samoubilački napadi ili bilo kakva druga metoda napada na živote i imovinu civila su haram (zabranjeno) i oni koji počine ova barbarska djela jesu kriminalci, a ne mučenici (šehidi)… U svjetlu učenja Kur’ana i suneta mi jasno i kategorično izjavljujemo: Svi akti terorizma koji imaju za cilj civile haram su (zabranjeni) u islamu. 2. Haram je za muslimana surađivati s bilo kojim pojedincem ili grupom koja je uključena u bilo koje djelo terorizma ili nasilja. 3. Građanska je i vjerska dužnost muslimanima da surađuju s organima vlasti i da zaštite živote civila. Donosimo ovu fetvu vođeni našom svetom knjigom, Kur’anom, i učenjem našeg Poslanika, neka je mir na njega“ (str. 532).

James Jones, američki profesor religija koji istražuje identitet američkih muslimana i rješavanje sukoba, u prilogu „Ovo što se dešava je sukob rođaka“ (536-539) predlaže da prijatelji istine, mira i pravde utječu na prevladavanje ekstremizma među pripadnicima vlastite vjere: „Dodajmo ovome da muslimanski intelektualci trebaju svladati muslimanske fanatike, a kršćanski intelektualci trebaju svladati kršćanske fakatike“ (538). Kao autor priloga „’Nije kvalificiran’: američki pseudoeksperti za islam“ (563-581) potpisano je Muslimansko vijeće za javne poslove (Muslim Public Affairs Council). Izvještaj je objavljen god. 2012. te obuhvaća istraživanje izjava i postupaka 25 nazovi stručnjaka, od kojih su neki desničarski protestanti u SAD. Oni sebe proglašavaju ekspertima za religiju, analitičarima sigurnosnih pitanja i medijskim enciklopedistima za terorizam. Vijeće se posebno žali na iskrivljeno prikazivanje šerijata u islamskoj tradiciji te na političke implikacije antiislamske retorike. U zaključku Vijeće moli podupiratelje mira i pravde za sve da ne uvažavaju niti šire tu retoriku podjele i raspirivanja mržnje.

Kao snažan pogovor stavljen je novinski prikaz tragičnog ubojstva Melihe Durić 11. srpnja 2001. u Vlasenici. Autor Emir Suljagić s tugom ističe da njezina smrt neće promijeniti ništa jer je otišla tamo gdje „odrasli ne pucaju u šesnaestogodišnje djevojčice“.

Prijevodom i objavljivanjem odmjerenih priloga svjetskih autora o neutemeljenom širenju straha od islama i muslimana u zemljama pluralne demokracije priređivači su pružili domaćim čitateljima uvid u ovo važno pitanje. Iz svih priloga izvire jasna poruka: ne generalizirajmo zlodjela pojedinih terorista koji se služe islamskim usklicima pri ubijanju nevinih i zanimajmo se za autentičnu vjeru, stanje i potrebe većine muslimana koji ne žele biti opasnost za kršćane i druge sugrađane. Riječ „islamofobija“ prvi puta sam čuo u svibnju 1993. kada sam sudjelovao na jednoj međureligijskoj konferenciji u Švedskoj. Domaći organizatori i podupiratelji povjerenja među sljedbenicima različitih religija podijelili su sudionicima bedževe s natpisom: „Sa Švedskom, protiv rasizma!“. Ovaj zbornik je vrijedna podrška međureligijskom razumijevanju i djelovanju kod nas. Bit će posebno koristan predavačima religija i studentima naših teoloških učilišta te pobornicima pluralnog građanskog društva.

Mato Zovkić

(Izvor: Vrhbosnensia, vol. 19, no. 1, 2015, 256-161.)