www.cns.ba v2 - Centar za napredne studije (CNS)

U organizaciji Centra za napredne studije i podršku Balkans Fellowship for Journalistic Excellence jučer je u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu upriličen forum povodom objavljivanja zbornika Identitet: Potraga za pripadnošću u modernoj Evropi.

Nakon promocije zbornika održane su dvije sesije na temu Bošnjaci i islam kao i Bosanski muslimani, muslimanski svijet i Zapad.

Uvodničari ove redovne mjesečne tribine bili su prof. dr. Šaćir Filandra, prof. dr. Fikret Karčić, prof. dr. Enes Durmišević i mr. Juan Carlos Antu?ez. Dr.Enes Durmišević dao je historijski prikaz geneze bošnjačke nacije dok se dr. Šaćir Filandra više fokusirao na izazove današnjice. Profesor Filandra je upozorio na autoredukcionizam u bošnjačkoj svijesti koji smanjuje nacionalni pojam "Bošnjak" na vjersku određenost. Međutim, nepostojanje državno-političkog autoriteta vodi gubljenju teritorije, države, vladavine zakona i institucija. S toga je prof. Filandra zaključio: „Tamo gdje imate teritoriju, državu i naciju, tu se sačuvao i islam.“ S druge strane, poruka međunarodnih krugova kao i srpskih i hrvatskih nacionalista je: „Budite muslimani ali nećete imati ni teritoriju ni državu.“ Uživanje u vjerskim pravima, spada pod ljudska prava, i to nije problem, ali nemate politička prava, poručio je Filandra.

U svom uvodu dr. Enes Durmišević između ostalog je kazao: „Identitet čini mnoštvo faktora i svi identiteti nemaju istu važnost. Vremenom se identiteti mijenjaju, odnosno njihova hijerarhija nije statična i veoma bitno utiče na ponašanje nosioca određenog identiteta. Svo čovječanstvo je sastavljeno od posebnosti, život stvara razlike i svaki čovjek ima složen identitet. Bošnjaci su muslimani južnoslavenskog etničkog porijekla. Formirali su se na području nekadašnjeg Bosanskog ejaleta (pašaluka), u nešto širim granicama nego što su granice savremene Bosne i Hercegovine. Uzima se upravo ova teritorija, pošto je ona poslužila kao viševjekovna podloga u procesima razvoja ove etničke skupine.

Da bismo objasnili fenomen Bošnjaka, potrebno je prethodno raspraviti tendencije narodnog i nacionalnog razvoja općenito u Bosni i Hercegovini. Pri tome je jedna od karakteristika da nije bilo potrebnih uvjeta da se oformi posebna bosanska nacija, uprkos nekim pokušajima da se to učini. Dalje je značajno da su impulsi, koji su imali za rezultat pojavu srpske i hrvatske nacionalne ideologije, u Bosni dolazili izvana, iz Srbije i Hrvatske. Očigledno je i to da se srpski nacionalni pokret u Bosni razvijao daleko brže i sveobuhvatnije nego hrvatski. Posebno je karakteristično da se nacionalno diferenciranje vršilo na konfesionalnoj osnovi, tako da su se bosanski pravoslavci priznavali Srbima, a bosanski katolici Hrvatima. Široki muslimanski slojevi odbijali su da se nacionalno identificiraju, bilo kao Srbi ili Hrvati.

Ove generalno postavljene konstatacije želimo detaljnije razraditi. Osvrnućemo se najprije na određene pojave koje su prethodile nacionalnim pokretima u Bosni.

U narodnom i nacionalnom formiranju južnoslavenskih naroda u početku su bila od najodlučnije važnosti dva faktora: jezik i država. Najviše na bazi tih dvaju faktora i u Bosni se u počecima narodonosnog razvoja isprepliću slavenski (i ilirski?, koji u novijoj historiografiji dobijaju na značaju?) kompleksi, kao posljedica srodnosti slavenskih jezika i bošnjački kompleksi, kao posljedica opstanka posebne bosanske države. U nekom historijskom trenutku tokom srednjeg vijeka, svi južnoslavenski narodi su imali svoje države, kraće ili dulje vrijeme.

Bosansku državu prvi put spominje bizantski car i pisac Konstantin VII Porfirogenet 948. godine, kao „horion Bosona“ (zemljica Bosna), da bi svoj vrhunac doživjela u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (1353-1391). Svo vrijeme, do osmanskih osvajanja stanovnici Bosne nazivani su Bosancima, dobrim Bošnjanima, Humljanima (područje Hercegovine), itd. Nakon osmanskih osvajanja (1463), u spisima Porte i defterima, stanovnici Bosne se nazivaju Bošnaklar, Bošnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kawm, što bi se moglo prevoditi kao bosanski narod, Bošnjaci. Ovaj termin će, tokom osmanske vladavine koristiti i službena administracija, ali i franjevci (Matija Divković, Ivan Frano Jukić, Ante Knežević), autor prvog bosansko-turskog rječnika („Makbuli arif ili Potur Šahidija), Muhamed Hevaji Uskufi, Husein-kapetan Gradaščević, Omer-paša Latas, Topali Osman-paša i mnogi drugi. Isti naziv će koristiti i austro-ugarska administracija sve do ukidanja bosanskog jezika 1907. godine. Ako nešto ne postoji, može li se ukinuti, najbolji je odgovor negatorima Bošnjaka i njihovog, bosanskog jezika. Upravo u periodu osmanske vladavine (1463-1878), dio stanovnika Bosne će prihvatiti vjeru islam i postati muslimani. Njihovo porijeklo će biti iz sve tri tadašnje konfesije, bosanski krstjani, katolici i pravoslavni. Logično je pretpostaviti da je najviše muslimana porijeklom od bosanskih krstjana, jer će oni vremenom nestati (do 250 godina od pada Bosne pod Osmanlije), što nikako ne znači da katolici i pravoslavni nisu prelazili na islam, odnosno, bosanski krstjani na katoličanstvo i pravoslavlje. U svim islamskim (arapskim i perzijskim)izvorima, narod u Bosni se imenuje Bošnjacima. Južni Slaveni koji su se isticali u državničkom, političkom, vojničkom, literarnom i naučnom životu Osmanskog carstva nazivali su se Bošnjacima, u koliko su bili rodom iz Bosanskog pašaluka. Bošnjacima su se najčešće smatrali i Hercegovci, koji se samo sporadično nazivaju Hercegovcima (Herseglu).

Upada u oči da je veliki broj ljudi iz Bosne, koji su se isticali u javnom životu Osmanskog carstva, rijetko kada propuštao priliku da uz svoje ime istakne i svoje bošnjačko porijeklo. I danas svi muhadžiri i njihovi potomci u modernoj Republici Turskoj, znaju samo za ime Bošnjaci i za jezik bosanski, koji oni ponekad zovu „bošnjački“. Mnogi od njih su ne samo iz BiH i Sandžaka, nego i iz Makedonije i Kosova, ali za sebe kažu da su Bošnjaci i „mnogo dobro zbore bošnjački“. Za Novopazarski sandžak to je i razumljivo s obzirom na njegovu viševjekovnu pripadnost Bosni, a za ostale krajeve ti bošnjački osjećaji izgleda da proizlaze, uprkos odsustvu teritorijalnog jedinstva, iz etničke i konfesionalne povezanosti sa Bošnjacima. Jezična srodnost je vrlo rano povezivala južnoslavenske narode u jednu širu narodnu cjelinu, pa, štaviše, zahvaljujući jezičnoj srodnosti, javljala se tu i tamo i tendencija o okupljanju svih Slavena u jednu narodnu zajednicu. U drugoj polovini XIX stoljeća - najznačajnijem periodu u formiranju nacionalnih pokreta – nisu postojali uvjeti koji bi imali za rezultat nastanak bosanske nacije. Nedostajale su socijalno-ekonomske i političke komponente za prerastanje naroda Bosne u jedinstvenu naciju, do nacionalnog jedinstva Bosanaca.

U zapadnoevropskim zemljama jezik je igrao značajnu ulogu u konstituiranju nacija. U slučaju Bosne (i Hercegovine), njegovu ulogu preuzela je religija, koja je, očito, bila integralni dio nacionalne kulture i nacionalnog bića. Religija je „gušća“, čvršća, trajnija i imanentnija ljudskom biću nego je to nacionalno osjećanje koje je površnije „rjeđe“; religioznost je konstanta, dok je nacionalno osjećanje kolebljivo, klizi i može izgubiti na intenzitetu. Religija nudi antroploške odgovore, nudi smisao života i egzistencije, ima rituale, u biti je svake socijalne zajednice, dok nacionalno osjećanje sve to ne može ponuditi. Tako religija postaje i nosilac nacionalne svijesti. S druge strane, pod uticajem dviju crkava (Katoličke i Pravoslavne) i Hrvatske i Srbije, u Bosni i Hercegovini će se „poklopiti“ vjera i nacija. Naime, poznato je da je vršena propaganda da se pravoslavni izjašnjavaju kao Srbi, a katolici kao Hrvati. Tako je ideja Kalajevog interkonfesionalnog bošnjaštva, odnosno bosanstva propala. Od tada pa sve do danas, Bosanci (pravoslavni) i Bosanci (katolici) će se izjašnjavati kao Srbi, odnosno Hrvati. I to je njihovo pravo i njihov izbor, koji im se ne smije i ne može osporavati. S druge strane, bosanskim muslimanima je, odbijanjem bosanskih pravoslavnih i bosanskih katolika da prihvate nacionalnu odrednicu Bošnjak ili Bosanac, koju su „nudili“ i Osman Topal-paša i Benjamin Kalaj, „ostalo“ovo (nacionalno) ime i oni ga s pravom nose. Stoga im se ne može prigovarati da nemaju pravo se tako zvati (Bošnjaci), jer time, navodno, postaju jedini „vlasnici“ Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina pripada svim svojim narodima i građanima, odnosno onima koji žele da je imaju. U Kraljevini SHS/Jugoslaviji, mnogi bošnjački političari i intelektualci će, uglavnom, se nacionalno izjašnjavati kao Srbi, dok će neki uzimati nominaciju Hrvat.

AVNOJ i ZAVNOBIH će restituirati državnost BiH i „priznati“ Bošnjake kao naciju pod vjerskim imenom Muslimani. Nažalost, nakon rata ova nominacija će „nestati“ i u prvom Ustavu FNRJ Muslimana neće biti, na šta će reagirati Husaga Ćišić, član Ustavotvorne skupštine, 18. januara 1946. godine, tražeći za muslimane njihovo nacionalno ime Bošnjak. Nažalost, svi bošnjački političari/komunisti nisu imali hrabrosti podržati Husagu Ćišića. U prvom Ustavu BiH (31. XII 1946) nema Muslimana, samo narodi BiH (koji narodi?, jedino su bili priznati bh Srbi i bh Hrvati). Bošnjacima se idućih 25 godina nudi nominacija Srbin, Hrvat, Jugoslaven musliman, Musliman-neopredijeljen, Jugoslaven itd. Amandmanima iz 1971. se u popisu te godine „vraća“ Bošnjacima nacija Musliman, ali bez nacionalnih institucija. Tek će Bošnjački sabor 28. septembra 1993. vratiti historijsko ime Bošnjaci. Što se tiče jezika biće korišten naziv srpsko-hrvatski. Bosanski jezik kao jezik Bošnjaka biće „priznat“ popisom stanovništva iz 1991.

Prof. dr Fikret Karčić je kazao da polazi od teze da pojedinci i grupe mogu imati više identiteta koji se međusobno ne isključuju.

Identitet Bosanskih muslimana čine:

1) Islamska religija (din)-univerzalni elemenat,

2) Tradicija razumijevanja i življenja Islama u BiH („biti musliman na bosanski način“)-kulturni elemenat,

3) Bosanski jezik i

4) Historijsko iskustvo života u BiH.

Na pitanje gdje pripadaju Bosanski muslimani:muslimanskom svijetu ili Zapadu, kaže: Odgovor na ovo pitanje davan je tokom historije i ne predstavlja ono o čemu se danas treba izjašnjavati. Sve do austro-ugarske okupacije, Bosanski muslimani i njihova domovina bili su definisani kao dio islamske civilizacije, Bosanski muslimani kao jedna narodna grupa (kaum) islamskog Ummeta u okviru Osmanske države i zamišljenog daru'-l-islama („kuće Islama“). Evropljani u to doba percipiraju BiH kao dio Bliskog istoka (vidi službeni naziv Berlinskog ugovora iz 1878). Austro-ugarski projekat modernizacije dovodi BiH u okvir Centralne Evrope i vrši evropeizaciju Bosanskih muslimana (organizacija države, pravo, ekonomija, obrazovanje, vjerska zajednica, društvena etika, stil života i sl.) U to vrijeme među Bosanskim muslimanima postavlja se pitanje odnosa Islama, kao religije, i evropske kulture. Ovaj proces nastavljen je i dovršen tokom 20. vijeka.

U doba socijalističke vlasti, zbog ideoloških razloga, evropsko pripadanje nije naglašavano. Može se ne kraju reći, da Bosanski muslimani pripadaju evropskoj kulturi Zapadne civilizacije. Danas Bosanski muslimani su grupa u čijem identitetu se isprepliću elementi Islama i bosanskog historijskog iskustva. Sastavni dio tog iskustva je Evropa modernog doba koja se ne može svesti na „kršćanski klub“. U etničkom smislu oni su Bošnjaci, stari evropski narod, Njihova domovina je geografski i kulturno dio Evrope. Istovremeno, Bosanski muslimani pripadaju i muslimanskom svijetu ali nisu muslimanska manjina o kojoj bi se trebalo brinuti neko iz centralnog dijela muslimanskog svijeta. Veza Bosanskih muslimana i muslimanskog svijeta je uglavnom emocionalna. Svoje uvodno izlaganje zaključio je sa tezom da se pripadanje Evropi (Zapadu) i muslimanskom svijetu u savremeno doba ne isključuje, pošto je procesom modernizacije došlo do toga da postoji Zapad u muslimanskom svijetu i Islam na Zapadu.

uvodničar mr. Juan Carlos Antunez je više posvetio pažnju shvatanjima Evropljana o Bosni i Hercegovini i njezinim muslimanima. On ističe da veliki broj dezinformacija stiže iz BiH u evropske države. S toga apelira da se bosanski muslimani a posebno mediji angažuju na prenošenju istinitog stanja u BiH.